Koliko su visoke cestarine problem Sjeverne Amerike i kako to izgleda u EU

Najnoviji slučaj iz Ontarija, gdje je vozačica dobila račun od više od 1.700 dolara za korištenje autoceste 407, ponovno je otvorio raspravu o modelu privatnih autocesta u Kanadi i SAD-u. Istražili smo postoje li slični primjeri ekstremnih troškova u Sjevernoj Americi i kako se oni uspoređuju s europskim modelima naplate.

Što se dogodilo u Ontariju?

Tasha Coates iz Georgetowna svakodnevno koristi autocestu 407 ETR za odlazak na posao. Njezin račun za veljaču iznosio je čak 1.760 CAD, a nakon promotivnih popusta i dalje je morala platiti 1.427 CAD. Cestarine su na najopterećenijim dionicama narasle do 0,34 CAD/km, a u špici dosežu čak i 1 CAD/km.

Coates tvrdi da bi bez 407-ice putovala i do četiri sata dnevno, dok joj korištenje autoceste omogućuje uštedu vremena — ali po cijeni od 100 CAD dnevno.

Jesu li ovakvi slučajevi česti u Kanadi? Da — i to kako se čini sve češće.

Ontario – 407 ETR kao najskuplja autocesta u državi

• Privatizirana 1999. na 99 godina.
• Cijene se određuju bez izravnog utjecaja pokrajine.
• Redovito se bilježe pritužbe korisnika zbog visokih cijena i agresivne naplate.

British Columbia – Port Mann Bridge i Golden Ears Bridge

• Uvedene visoke cestarine dovele su do masovnog izbjegavanja mostova.
• Vlada BC-a je 2017. ukinula cestarine na Port Mannu zbog političkog pritiska.

Quebec – A25 i A30

• Privatne koncesije s dinamičkim cijenama.
• Vozači su se žalili na nagla poskupljenja tijekom špice.

Kanada ima nekoliko primjera gdje privatni koncesionari određuju cijene koje građani smatraju pretjeranima, a vlade povremeno interveniraju (ukidanje cestarina, subvencije, popusti).

Situacija u SAD-u: još ekstremniji primjeri

SAD ima najrazvijeniju mrežu privatnih i poluprivatnih “express lanes” s dinamičkim cijenama. Neki slučajevi izazvali su nacionalnu pozornost:

Washington D.C. – I-66 Express Lanes

• Cijena vožnje u jutarnjoj špici dosezala je 40 USD za 16 km.
• Nakon javnog pritiska, uvedena su ograničenja maksimalne cijene.

Virginia – I-495 i I-95 Express Lanes

• Zabilježene cijene od 30–45 USD za kratke dionice.
• Vozači su prijavljivali “šok račune” nakon samo nekoliko dana korištenja.

Texas – Dallas North Tollway i LBJ Express

• Dinamičke cijene koje u špici dosežu 1 USD po milji (0,62 USD/km).
• Česti slučajevi računa od 300–600 USD mjesečno za dnevne putnike.

Florida – privatne dionice

• Cestarine rastu iz godine u godinu, a vozači se žale na nedostatak transparentnosti.

Zaključak: U SAD-u su ekstremne cijene još češće nego u Kanadi, posebno na “express lanes” koje koriste algoritamsko određivanje cijena.

Kako to izgleda u Europskoj uniji?

EU ima potpuno drugačiji pristup naplati autocesta:

Modeli u EU

• Kilometarska naplata (Hrvatska, Francuska, Italija, Španjolska).
• Vinjete (Slovenija, Austrija, Švicarska, Češka).
• Besplatne autoceste (Njemačka za osobna vozila, Nizozemska, Belgija).

Ključne razlike u odnosu na SAD/Kanadu

1. Cijene su regulirane – koncesionari ne mogu jednostrano dizati cijene.
2. U pravilu nema dinamičkog određivanja cijena – cijena je ista u špici i izvan nje osim u Hrvatskoj koja je do sada imala praksu dizanja cestarine za osobna vozila tijekom turističke sezone.
3. Javna kontrola – većina država ima snažan regulatorni okvir.
4. Transparentnost – cijene su javno dostupne i stabilne.
5. Socijalni aspekt – EU sve više uvodi popuste za lokalno stanovništvo i električna vozila.

Primjer usporedbe

5. Što možemo zaključiti?

• Slučaj iz Ontarija nije izoliran — dio je šireg problema privatiziranih autocesta u Sjevernoj Americi.
• SAD i Kanada imaju najviše primjera ekstremnih cijena, posebno na dinamičkim “express lanes”.
• EU, zahvaljujući regulaciji i javnom nadzoru, gotovo nikada ne bilježi ovako drastične slučajeve.
• Europski model pokazuje da je moguće kombinirati koncesije i pristupačne cijene, uz jasna pravila i ograničenja.